Upoznajte Niku Serdar, koordinatoricu na hotelu San Canzian, koja je u vrijeme gradnje još uvijek bila studentica. Nika je diplomirala na Arhitektonskom fakultetu u Zagrebu 2018. godine. Nakon zatvaranja gradilišta, Nika se seli u Dubrovnik gdje danas živi i radi.
Bila si koordinatorica na projektu San Canzian. To je prilično veliki projekt. Kako si se osjećala kada si dobila ulogu koordinatorice s obzirom na to da si u to vrijeme još uvijek bila studentica?
Kako se projekt s vremenom razvijao, moja uloga se mijenjala i postajala sve značajnija. Na početku je krenulo od studentske prakse u arhitektonskom uredu SB projektiranje u Zagrebu, arhitekta Siniše Bjelice, čiji je ured tada intenzivno radio na projektu hotela San Canzian. Nedugo zatim, počela sam raditi na projektu unutarnjeg uređenja i krajobrazne arhitekture. Na početku se nisam osjećala dovoljno samouvjereno, ali kako je moja uloga u projektu rasla tako je raslo i moje samopouzdanje. Također, do tada nisam smatrala interijer toliko zanimljivim, na faksu je tema interijera uvijek bila sporedna. Ali budući da svaki projekt shvaćam kao novi izazov, sve intenzivnijim radom, otkrila sam veliku strast prema interijerima.
Kako si usklađivala svoje fakultetske i poslovne obaveze? Koliko ti je to bilo zahtjevno?
Moram priznati da sam malo odgađala fakultetske obveze, s obzirom da je angažman na projektu bio dosta zahtjevan, radno vrijeme nije bilo određeno, već se na projektu radilo dan i noć, ali s velikim žarom i ambicijom.
U projekt hotela San Canzian uključen je i dizajner Boris Ružić, čiji se ured nalazi u Istri. Kako bi lakše ostvarili suradnju, selim u Istru, a fakultetske obveze odnosno diploma, pala je u drugi plan. Kasnila sam za svojim kolegama, koji su svi ubrzo uspješno diplomirali, ali smatram da se prave prilike ne propuštaju, a po završetku projekta uspješno sam diplomirala.
Što si naučila tijekom gradnje kompleksa?
Teško je kratko opisati iskustvo i znanje koje sam stekla tijekom gradnje kompleksa, od samog gradilišta, do komunikacije sa svim suradnicima, dobavljačima, investitorima, pa tako i njihove koordinacije. Takvo iskustvo i znanje ne može se steći na fakultetu.
Iako sam bila još studentica, mogu reći da nam je fakultet stvorio dobru bazu, ali iskustvo koje se dobije iz jednog kompleksnog projekta koji ima početak, zaplet, vrhunac i kraj nemjerljivo je . Jedna godina na gradilištu i projektiranje u sasvim drugom ambijentu u komunikaciji s raznim suradnicima, investitorima i kolegama pozitivno je utjecalo na moje samopouzdanje i dalo mi smjernice za daljnji razvoj.
Naučila sam također da je dobra suradnja jako bitna kako bi projekt bio uspješan. Osim sto sam surađivala s vrhunskim arhitektom i dizajnerom, i investitori su igrali veliku ulogu u ostvarenju. Kada bi se vizija investitora kosila s idejama ostalih sudionika u stvaranju, smatram da takva energija može negativno utjecati na projekt. Dobra energija i slična razina razmišljanja zaista su jako bitne.
Imaš li kakve savjete za mlade koji se nađu na takvoj poziciji?
Bitno je ostati svoj, zadržati onaj žar s fakulteta i prenijeti ga u ‘stvarni’ život. Moram priznati da na samom početku nisam bila potpuno sigurna u ono što radim, ali sam svojim stavom i čvrstim mišljenjem u određenim situacijama stekla povjerenje i na neki način poštovanje osoba s kojima sam surađivala. Želim reći, ako pokažete da niste sigurni u sebe, neće ni drugi biti sigurni u vas. Predanost i fokus prema projektu prepoznat će se i stvoriti nove prilike.
Možeš li nam ispričati neka svoja iskustva s gradilišta?
Moram reći da mi prvih tjedan dana nije baš bilo lako, jer sam dobila određene zadatke kao recimo korigiranje grešaka i pažnja da određeni radovi budu napravljeni precizno i ispravno. Budući da sam izgledala jako mlado, a iskustva nisam imala, nisu me na početku shvaćali ozbiljno. Ali nekako nakon par tjedana svakodnevnog dolaska postala sam dio „gradilišta“ i dio ekipe, pa bi takve situacije rješavali kroz zafrkanciju.
Iako je drugima, to bilo samo još jedno gradilište u nizu drugih projekata, meni je svaki građevinski rad bio zanimljiv. Sjećam se kako bi se smijali jer bi stajala oduševljeno ispred međukatne betonske ploče i gledala kako se lijeva beton. Nakon svih skripti, udžbenika i predavanja vidjevši prvi put materijale i radove uživo sve se nekako posložilo i postalo puno jasnije i razumljivije. Sve što sam prije vidjela samo u linijama raznih debljina u Autocad nacrtima, na gradilištu su postepeno postajale stvarnost. Taj osjećaj uvijek me iznova oduševi.
Što za tebe znači to iskustvo?
Značajno je utjecalo na moj razvoj kao arhitektice, ali i kao osobe. Komunikacija bi mi prije ponekad predstavljala problem, imala sam svojevrsni strah od neznanja, ali nakon niza razgovora, sastanaka, koordinacija ugodnih, ali i onih neugodnih, oslobodila sam se straha koji me ponekad kočio. Također sam dobila priliku vidjeti kako se projekt stvara od samog početka i kako počinje živjeti. Projekt hotela San Canzian kao prvi realizirani projekt, uvijek će mi biti jedan od dražih, te je na određeni način definirao početak moje karijere.
Da možeš ispočetka, bi li neke stvari napravila drugačije
Nakon završenog projekta i svog sakupljenog iskustva mislim da bih sada u nekim stvarima možda postupila pametnije. Ali kako kažu, na greškama se uči.
Čime bi se voljela baviti u budućnosti? Imaš li kakve planove?
I dalje se bavim arhitekturom, nekako mi je velika želja nastaviti projektirati ugostiteljske objekte, zapravo najviše hotele. Sjećam se da mi je to bila želja na fakultetu, a Hotel San Canzian samo mi je potvrdio i povećao tu želju.
Uskoro planiram otvoriti arhitektonski ured zajedno s još par kolega. Ambicija i želja za radom veliki su, stoga smatram da imamo dobre temelje za jedan uspješan biro.
Zanima li te možda vidjeti još o radovima studentica?
Pročitaj članak
Blok Badel: Kazališna kuća, projekt mlade arhitektice Dore Karamatić